Europski zakon o zabrani negiranja Holokausta (genocida), i posljedice tog zakona.

Europska unija je 2015. godine povodom dana sjećanja na “žrtve holokausta” održala sjednicu, na kojoj je donešen zaključak da većina zemalja članica unije ne sprovode u potpunosti propise i zakone koje je Europska unija donijela, a tiču se govora mržnje, te negiranja događaja koji je nazvan “Holokaust”.
Tih dana u Bruksellesu održana je još jedna sjednica na kojoj se govorilo o istoj temi te se državama članicama unije, zaprijetilo čak i sankcijama u slučaju da odbiju postupiti po njihovom nalogu.



Kome i zbog čega je toliko stalo kaznenim zakonom i strogim kaznama zabraniti negiranje događaja nazvanog “Holokaust”?  Čemu takav silan pritisak na zakonodavstva država koje imaju sva legitimna prava, ali i obavezu, svojim građanima osigurati i dozvoliti pravo govora i misli.



Još 2007. godine u nacrtu prijedloga zakona stoji da zemlje članice mogu odlučiti da ne proglase negiranje holokasuta zločinom “kada takvo ponašanje ne potiče na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv neke skupine ili člana skupine”. U njemačkom prijedlogu kaže se da bi se poticanje na rasizam i ksenofobiju trebalo kažnjavati s najmanje 1 do 3 godine zatvora u svih 27 zemalja članica, ali se ostavlja svakoj pojedinačnoj zemlji da odluči o pojedinostima.



“Holokaust” je jedini događaj u povijesti čovječanstva koji mora biti prihvaćen zdravo za gotovo i rasprave o njemu mogu ići samo u jednom pravcu, a to je potvrđivanje onoga što je još 1945. na suđenju za ratne zločine u Nurembergu zaključeno. Holokaust se dogodio, i oni koji su naredili i sprovodili taj čin biti će kažnjeni.


 


No,  zanimljiva stvar s tim Nuremberghškim sudom su članci i zakonik tog tijela. Među masom nelogičnosti izdvojiti ću samo 3 članka koji će mnogo reći o postupcima naspram optuženih i o tome koliko je njima bilo uopće moguće dokazati svoju nevinost.
ČL 19. Sud neće biti dužan pokoriti se tehničkim pravilima dokaza. Sud će u najvećoj mogućoj mjeri prihvaćati i primjenjivati ubrzani netehnički postupak, te će priznati bilo kakve dokaze za koje smatra da su od dokazne valjanosti.
ČL 20. Sud može zahtijevati da bude obaviješten o prirodi bilo kojeg dokaza prije nego što je ušao u postupak, i time može utvrditi važnost ISTOGA. (može i odbiti dokaz)
ČL 21. Sud neće trebati tražiti dokaze o činjenicama koje su “opće poznate”, već će ih prihvatiti “zdravo za gotovo”. Također kao dokaze uzimati će općepoznate službene vladine dokumente i izvješća Ujedinjenih naroda, uključujući i članke i dokumente odbora osnovanih u različitim savezničkim zemljama, za istraživanje ratnih zločina, te evidenciju i nalaze vojnih ili drugih tribunala Ujedinjenih naroda.



Naravno, velika većina optuženih je osuđena na smrt vješanjem ili streljanjem. Kakav je mogao biti ishod tog sramotnog suđenja da su optuženi imali priliku braniti se svim raspoloživim legalnim sredstvima možemo samo predpostaviti. No, na žalost sud je donio takve zakone koji nikako nisu dopuštali da se optuženi obrane. Proces nije trajao dugo, što možete primijetiti po ČL19. – Sve je brzo odrađeno, a optuženi su ubijeni.

Od svih koji su bili optuženi dvoje je dobilo dugogodišnje zatvorske kazne od 35 godina. Albert Speer i Rudolf Hess. Speer je doživio oslobođenje, ali je po završetku kazne morao živjeti pod strogom prismotrom. Hess je sa svoje 92 godine čudom- tjedan dana prije završetka kazne počinio samoubojstvo vješanjem. I to za cijev koja je bila na visini od 3m, pomoću plahte s kreveta. To u najmanju ruku djeluje čudno, s obzirom da je na vratu imao tragove davljenja remenom, a još je čudnije kako je starac koji je već par godina bio u kolicima uspio prebaciti plahtu preko cijevi , popeti se na stolicu i objesiti i to sve iz svojih invalidskih kolica.



Za vrijeme Jugoslavije među mnogim slučajevima koji su gotovo svi završili  smrtnim presudama, izdvojio bih sramotno suđenje Andriji Artukoviću, koji je nedvojbeno dominirao suđenjem i uspio obraniti (bar moralno) sve optužbe koje su mu stavljene na teret. No, ishod suđenja bio je smrtna kazna. . . Andrija umire u zatvorskoj bolnici od zatajenja organa, nedugo nakon suđenja. “Njegovo tijelo ne zaslužuje biti pokopano u ovoj zemlji.” -rekao je sudac. Do današnjeg dana ne zna se gdje je i na koji način sahranjen Andrija Artuković.
Slijedeći takav slučaj dogodio se 1999. godine, ali na Hrvatskom sudu u Zagrebu. Sudilo se Dinku Šakiću za zločin protiv čovječnosti, genocid i u skladu s time za holokaust nad židovskim i drugim narodima. Dinko Šakić je osuđen na 20 godina robije, što je u to vrijeme bila je to najveća zakonski propisana zatvorska kazna. Dinko Šakić tada je imao 78 godina, tako da nam ni on nije stigao reći istinu o njegovom suđenju, ali niti o sramotnim postupcima koje je spram njega i njegovog odvjetničkog tima sprovodio Sud Republike Hrvatske. Moja saznanja o tome su užasavajuća, ali govore puno o tome tko našom zemljom upravlja i na koji način se povijesne istine iskrivljuju ostavljajući dojam u građanima kako je pravda zadovoljena.
Kako se to čini? Mediji su nekada na sve glase, diljem svijeta, godinama govorili o Nuremberškom suđenju i hvalili se osuđujućim presudama. Nakon toga snimali su razne filmove prikazujući “pravdu” samo jednostrano, no ispuštajući mnoge relevantne stvari uspjeli su u širokim masama stvoriti osjećaj istinitosti, a same presude su u mnogima koji su znali istinu izazvale osjećaj nemoći i straha, pa je tako istina isčezla.
Umjesto istine zavladala je laž. Ne bojim se to reći jer moje poznavanje povijesne istine ne dopušta da kažem drugačije, a moja moralna obaveza prema domovini za koju su pali naši sinovi i djedovi zahtjeva borbu svim legalnim sredstvima.
Što će se dogoditi bude li Hrvatska primijenila i striktno sprovodila zakonske regulative koje joj implementira Bruxelles?

O društvu Jasenovac.
Uzmimo primjer dugogodišnjeg rada, ali tek registriranog “Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac”, kojeg vode dr. Stjepan Razum i zamislite čuda Srbin – Igor Vukić, te još nekolicina doktora, povjesničara i profesora. Oni pokušavaju prikazati što realniju sliku događaja u Jasenovcu od 1941. do 1945., kao i  nakon 1945. godine.
Novija istraživanja – utemeljena na autentičnim dokumentima iz arhiva, izjavama svjedoka i analizi objavljenih knjiga – pokazuju da taj logor od 1941. do 1945. nije bio „logor smrti“ kako je to godinama tvrdila jugoslavenska, komunistička historiografija. Pitam se zbog čega cijela Hrvatska ne bruji o tome, kad napokon imamo sve dokaze da naš narod nije nikada činio zločin prema Srpskom i Židovskom narodu. Zar to nebi naše narode odvelo do pomirenja? Zar ne bismo i mi i Srbi bili sretni znajući da Hrvati nisu krivi? Bi li nas čista i transparentna istina o Jasenovcu odvela do pravih krivaca za masakre nakon Blaiburga koji su desetkovali i osakatili naš narod. Ja vjerujem da bi. No, mediji u Hrvatskoj šute o tome.
Upravo je to razlog zbog kojeg EU hitno i striktno zahtjeva sprovođenje novih zakona o negiranju holokausta. Istina diljem svijeta pronalazi put do širokih masa, iako oni koji drže medije u svojim rukama izbjegavaju bilo kakav govor na tu temu.



Namjerno ne želim objašnjavati i dokazivati kako je holokaust, kao i Jasenovac, najveća laž u povijesti čovječanstva, već želim da si postavite jedno jednostavno pitanje koje će odgovoriti na sve o čemu ste čitali.
PITANJE: Poznajem li danas nekog Hrvata, koji je sposoban ubijati na tisuće muškaraca, žena, staraca i djece bez ikakvog posebnog razloga?
Pa čak i da postoji neki opravdani razlog za taj čin, iskreno vjerujem da nitko ne poznaje niti jednog takvog čovjeka. Sada probajte zamisliti da u Hrvatskoj nađete 5000 takvih monstruma i napravite mašineriju za ubijanje ljudi. To nije moguće niti danas, a još je manje bilo moguće 1945., kada su ljudi vjerovali u Boga i slijedili božju riječ. Mi genetski i duhovno nismo sposobni za činjenje takvih monstruoznih zločina..
Odgovor na ovo pitanje dati će sam po sebi odgovor na pitanje (Da li se Holokaust dogodio?) …



No, zločina nakon rata itekako je bilo… Svima su poznati masakri nakon Blaiburga. Tko nas je ubijao na milione? Naše su kosti još u jamama i rudnicima diljem Slovenije i Hrvatske. One još nisu vidjele svjetlo dana, a svaki je pokušaj ekshumacija bio je opstruiran od  skupina ljudi velike ekonomske, političke i vojne moći, te su ti postupci obustavljeni.
Postoji li mogućnost da upravo ta skupina ljudi želi zaštititi LAŽ po svaku cijenu? Postoji li mogućnost da bi transparentna i naučno dokazana istina o holokaustu, pa tako i Jasenovcu nepobitno skinula maske pravim krivcima za zločine koji su se dogodili u povijesti? Da li bi istraživanje imena znanih krivaca i egzekutora pokazala još neke nama nepoznate stvari o porijeklu i namjeri tih bezdušnih ljudi? Čvrsto vjerujem da bi.
Zar ćemo dopustiti da nam netko izvana dirigira što će hrvatski narod misliti i govoriti? Zar ćemo dopustiti da naši ljudi koji se bore za istinu i spas hrvatskoga naroda završe u tamnicama, kao što su  završavali naši djedovi i očevi? Zar je naša krvlju zarađena sloboda prodana za šaku Judinih škuda u džepu korumpiranih političara, koji naš narod vode u propast, a od naše povijesti prave smijuriju? Jesmo li toliko jeftini i slijepi da ne vidimo što se sve krije iza raznih direktiva izvana?
Neću se bojati govoriti istinu ma kakva god bila, no isto tako ne želim da istina povrijedi ili ugrozi bilo koju skupinu nevinih ljudi. Čak niti kaznu ne bi mogli primijeniti nad pravim zločincima, jer su oni već pod zemljom – pa smatram da bi zabrana negiranja holokausta donijela jedino patnju onima koji bi bili kažnjeni po tom zakonu, a veselje i trajnu zaštitu pravim lažovima.
Robert Tonja

Oglasi