Naša priča – Najveća Priča

 



 

Ako u vašim srcima postoji vjera u Boga, čitajući ovaj tekst uspjeti ćete u potpunosti shvatiti svijet koji nas okružuje.
Jasno ćete vidjeti neprijatelja, njegova djela, namjere i načine na koje nas je prevario i naveo na mržnju i rat.
Shvatiti ćete od kuda potječe naša mržnja prema susjedima, i zbog čega i tko želi da ratujemo do zadnjeg čovjeka…
Dok postoji naš nacionalizam i religija, postojati će i Hrvata, Srba, Bošnjaka i ostalih naroda.
Kad nestane nacionalizma i Vjere u Boga, nestajemo kao narodi, i postajemo vječno roblje najmrskijih gospodara na planeti.

 



 

Ispričat ću vam kratku priču koja može biti pričana sa svih geografskih pozicija na ovim prostorima, a i šire.. 
Rođen sam početkom 70ih godina na području SR Hrvatske koja je bila sastavni dio tadašnje Jugoslavije.
Pohađao sam osnovnu školu koja je nosila ime “Narodnog Heroja Moša Pijade”. Nakon tridesetak godina shvatio sam da je drug Moša jedan Židov, koji je nemilo ubijao nenaoružane ljude, u cilju sprovedbe politike lijevih skretanja.
U školu je iste jeseni krenulo negdje oko 120 novih đaka prvaka. Razred je brojao točno 30 učenika koji su rodom bili iz svih Jugoslavenskih pokrajna. No, istini za volju – domaće djece kojima su oba roditelja rođena u tom kraju, gotovo da nije niti bilo.
Tada nisam bio sposoban razmišljati o podjeli ljudi na vjeru ili naciju, no rasu smo svi znali prepoznati. Mi smo bijeli, a Cigani su tamniji.
To je jedino što smo kao djeca mogli vidjeti.
Često su znali organizirati grupno gledanje filmova u dvorani za fiskulturu gdje se znala zgurati čitava osnovna škola.
Što smo gledali? Gledali smo isključivo partizanske filmove u kojima se bore Ustaše, Četnici i Nijemci protiv bijednih i nenaoružanih Partizana, koji su kroz film doživljavali teške i dramatične trenutke, a na kraju uz velike gubitke pobjeđuju zahvaljujući hrabrosti, požrtvovnosti,i nezamjenjivom vodstvu komunističke partije i druga Tita.
Godine su prolazile. Mi smo odrastali jedan uz drugoga. Svi jednaki , a opet različiti. S vremenom je konstantno spominjanje Ustaških i Četničkih monstruoznih zvjerstava, u svima nama napravilo prigušenu averziju jedan prema drugome. To se najviše moglo primijetiti kod Srba i Hrvata. Zašto?
Dječje glave najlakše je prevariti, a kad još nadodamo  dozu ljubavi i zabrana, tada cijele generacije postaju iluzorna braća u stvarnosti , a istovremeno neprijatelji u duši.
Ne tako često, ali pamtim da se nakon projekcije partizanskih filmova, znalo dogoditi da manja grupica momaka fizički napadne odabranu žrtvu, uz najčešće optužbe tipa “USTAŠO” ili  “CRKVENJAKU”…. I sam sam bio žrtvom takvog napada, iako nikada nisam isticao moje Hrvatstvo, a kamoli nekakvo ustaštvo za koje sam čuo isključivo u školi. Palo bi tu par šamara, bilo bi i ispljuvanih kuta, lica i kose, no većih tjelesnih ozljeda nije bilo jer bi uvijek netko uletio u pomoć i sve bi stalo… Posljedice bi se manifestirale različito, a ovisile su o unutarnjoj snagi žrtve. Osobno nisam bio pasivan u obrani, bio sam živo dijete i znao bi doći kući s plavicom na oku, iako nisam ostajao  dužan. Na neke druge dečke takvi tipovi agresije uzrokovali bi panični strah, povučenost i sramotu pa bi izostajali iz škole neko vrijeme ili bi ih roditelji dopratili u školu, i pokupili nakon nastave.
Još jednom ću ponoviti. Živieo sam u Hrvatskoj, u mom razredu nije bilo domaće djece rođene od oba domaća roditelja, a nas Hrvate se optuživalo za Ustaštvo. Vrlo rijetko se je događalo da se u nekoga upre prstom govoreći mu da je ČETNIK, no ne mogu reći da takvih slučajeva nije bilo.
Tko su bili općenito gledajući ti dečki nasilnici koji su terorizirali njihove žrtve, slijedeći tekovine Narodnooslobodilačke borbe?
Te grupice momaka u mojoj školi definitivno nisu govorili specifičnim dijalektom iz mog kraja. Njihova imena i prezimena razlikovala su se od domaćih, a najviše je bilo onih koji su nosili prezimena nalik na Srpska.
Bili su to isključivo sinovi partizana ili bolje rečeno sinovi oficira i podoficira JNA kojih je moj grad bio prepun. Ta djeca su nama domaćima izgledala kao vladari škole i ulice, a njima i njihovom zajedništvu nismo mogli nikako parirati.
Uvijek smo htjeli izbjegavati sukobe, ali to nije bilo moguće… Što smo bili stariji, to su nasilnici postajali glasniji i od nas se očekivalo poštovanje prema njima u školi. I van škole. Događalo se da istu žrtvu napadaju za vrijeme odmora, ali i poslije. Sve je bilo pripremljeno i najavljeno pod odmorom: – “Čim zazvoni kraj, čekamo te pred školom.”
U slučaju da netko od profesora ugleda maltretiranja učenika i pokuša to spriječiti, oni isti graktavci bi kao navijeni zajedno ispaljivali optužbe: – “On je ustaša, ne voli Tita! On je fašista, rekao je ovo i ono…!” Profesori bi spriječili njihovu akciju, ali cijela škola bi čula njihovo drekanje o Ustašama, Četnicima i fašistima, tako da je s vremenom postalo jasno da tko brani žrtvu, brani i fašistu, pa je s toga i on sam i Fašista i Ustaša i Četnik. Naravno, to nije apsolutno nitko htio postati…
Najbitnije od svega je to da su ti događaji ostali trajno pohranjeni u našim glavama do današnjeg dana, a riječ Ustaša, Četnik, Fašista, podsjeća na veliko zlo nad kojem je potrebno činiti zlo, kako bi se to zlo zauvjek zatrlo.
Netko je vrlo lukavo pravio plan, i znao je da će u njemu uspjeti samo ako djecu zarazi s par riječi koje će u budućnosti spriječiti preispitivanje istih.

 



 

Mnogi će i danas čitajući ovo reći da je sve bilo slučajno i da je ovo što govorim plod moje mašte, ili još gore – plod moje mržnje.

Ne. Nije niti jedno niti drugo, jer već sam rekao: – Žrtve su bili imaginarni Četnici, Ustaše i Fašisti. Dakle i Srbi i Hrvati i ostali bili su žrtve onih koji su mrzili sve i svakoga, a glasno su govorili kako se bore za bratstvo i jedinstvo… Ne smjemo zaboraviti niti one koji su bili viđeni da nedjeljom odlaze na misu u crkvu. E, ti nesretnici su imali poseban tretman koji je bio usmjeren isključivo ponižavanju. Mnogima su otimali male zlatne križiće i pod velikim odmorom su se kočoperili kao pijetlovi noseći ih oko vrata. Malo je tko uspio dobiti natrag svoju svetinju, pa se s vremenom potpuno izbrisao običaj nošenja religijskih simbola javno. Nije niti to baš slučajno, vjerujte mi.
Godine su prolazile i crkve su postajale sve praznije. Danas se jasno vidi rezultat politike sprovođene nad malom djecom Hrvata, Srba, Bošnjaka Muslimana i drugih.
U Boga više malo tko vjeruje. Crkvu su ocrnili na sve moguće prljave načine, i u nju su ubacili  svoje sluge koje moraju živjeti kao Katolici, Pravoslavci ili Muslimani, dok u sebi kroz cijeli život gaje osjećaj mržnje prema svemu što je nama sveto, i podmuklo djeluju u potkopavanju temelja naših religija. Ne vjerujete mi? Pa pogledajte crkve i njihove vođe, pravila i zakone danas i usporedite ih s tisućljetnom povijesti kroz koju su se crkveni zakoni i pravila mijenjala. Mijenjala mrvicu po mrvicu, gotovo neprimjetno.
Cilj je uništiti vjernike i “Ubiti Boga u nama!” To je  parola kojom su se koristili, a nama je to postao sinonim za nekoga prebiti. Niti to nije slučajno. Tiče se apsolutno i Kršćana i Muslimana. Dakle, ovu politiku sprovodio je jedan entitet koji se mogao predstaviti kao bilo tko od nas, a ujedno uvoditi nova pravila i običaje koji su u suprotnosti sa svim našim običajima kroz povijest… Ta se politika morala sprovesti brzo i nasilno. U suprotnom, na tom polju ne bi uspjeli, jer ako bi se s vremenom umanjilo antivjerničko djelovanje, Crkva bi se oporavila i kao nekada skupljala svoje stado pred jedinog pravog pastira. Isusa Krista.

 



 

Nakon osnovne, uslijedila je srednja škola gdje je situacija bila malo drugačija. Odjednom je nas Hrvata bilo više nego ostalih. Postoji razlog koji to može opravdati i objasniti, ali u to vrijeme nama je bio nepoznat.

Tko je nestao u srednjoj školi? Ne svi, no veliki dio partizanskih sinova odselio se iz mog grada i otišli su ponosno u vojne škole u Beograd ili drugdje. Ljudi kažu: – “Ne pada jabuka daleko od stabla”. Oni koji su bili najglasniji u osnovnoj, sada su otišli putem svojih roditelja i zakleli su se na čuvanje tekovina narodno oslobodilačkog rata i Jugoslavije. Mi ostali, živjeli smo bez tih nasilnika i se sve činilo ljepše i plemenitije.
Sile su u srednjoj školi prevagnule na Hrvatsku stranu, ali nikada nismo tu silu upotrijebili protiv nekog Srbina. Nije nam to niti padalo  na pamet. Svi smo bili prijatelji i bili smo sretni što nema onih koji huškaju na Ustaše i Četnike.
Škola je završila za 4 godine i počele su oproštajne zabave za odlazak u JNA. Te zabave bile su prave zabave. Vesel,e na početku,  plakanje na kraju.
Plakali smo jer se rastajemo na godinu dana. Nebitno tko smo i čiji smo. Srbi ili Hrvati. Bili smo prijatelji.
Ima jedna zanimljiva stvar u svemu tome. Oni koji su maltretirali u osnovnoj, su kada bi došli na vikend ili raspust iz vojnih škola, obavezno na čajanci ili u disku nekoga zajednički prebili. Bilo je krvi, slomljenih noseva i slično, a svi mi smo dobro znali da se sa sinovima JNA oficira ne možemo bosti, jer takvi nikada ne nastradaju. Nikada i pod nikakvim okolnostima oni nisu mogli nastradati. – “Moj je tata oficir !!! Odjebi Murijo!” To je bila dovoljna obrana i Milicija bi otišla drugim poslom. Veselja nikada kod te bande nije nedostajalo. Uvijek bi im netko bio kriv zbog nečega i uvijek bi netko morao biti njihova žrtva. To je njihova zabava. Ništa se tu nije mijenjalo. Sinovi partizana ostali su partizani. Mrzili su i Bosance i Slovence i Hrvate i Makedonce i Crnogorce i Srbe. Iako… na neki su se način trudili održati jedan vid prijateljstva sa Srbima. To im je poslije itekako dobro poslužilo i uvjeren sam da je sve bilo planski izvedeno.
Mrzili su svakog tko nije njihov, a mi se nismo niti upitali čiji su oni…… Zašto?
Shvatio sam dugo godina nakon ovog našeg nesretnog rata.
Krajem 80ih godina Jugoslavija se raspadala. 1988.,  netom prije nego sam krenuo služiti JNA odvijalo se suđenje Andriji Artukoviću, kojeg su kao starca u kolicima dopremili iz Amerike u Zagreb, kako bi mu se na Hrvatskoj grudi sudilo za tobožnje zločine koje su mu pripisivali kao Ustaškom ministru.
Mladi su buktili. Partizanski sinovi su huškali Srbe, a Srbi su popili njihov otrov i moji dojučerašnji prijatelji počeli su me gledati drugačije..
Biti Hrvat u JNA 1989. nije bilo jednostavno. Partizanska banda odlučila je svim silama napasti Hrvate, a pritom će im Srbi poslužiti kao oni koji će neznajući odraditi prljavi posao za njih.
Artuković je umro. Nemir se pojavio na Kosovu, Srbi su se podigli. Pojavile su se kokarde, huškalo se na Šiptare i Hrvate preko svih TV stanica. Hrvati su izgubili istinu o NDH i mnogi uključujući i mene nismo znali apsolutno ništa o našoj plemenitoj državi NDH, Paveliću, o zajedničkoj borbi Ustaša i Četnika u obrani naših naroda od ANTIFAŠISTIČKO BOLJŠEVIČKO KOMUNISTIČKE bande zvane Partizani…. Za Partizane smo mislili kako su to naši ljudi koji su se izborili za slobodu od okupatora. Nije nam padalo napamet niti pomisliti da su NDH i Srbija, Ustaše i Četnici, bili prijatelji i partneri, te da smo izgubili rat, a na kraju rata, ubijeni su milioni naših sunarodnjaka. Ništa nismo znali. Uzeli smo puške i krenuli smo braniti Hrvatsku od JNA, a Srbi iz Krajine krenuli su braniti sami sebe od USTAŠA.

Nitko nije ništa znao, a svi smo se od nekoga branili.

Tajne službe  Jugoslavije, JNA oficiri, generali, Jugo-političari iz CKSKJ i ostalih komunističkih institucija imali su sada sve na dlanu. Njihovi ljudi s već odavno promjenjenim prezimenima u Hrvatska i Srpska, ugurali su se pod kožu i Hrvatskom i Srpskom narodu, te ih nitko nije mogao prepoznati kao petu kolonu. Djelovali su u svim našim državama koordinirano i po zapovjedi iz istog centra. Pavelić i Tuđman su taj centar često nazivali “Beogradska vlast”, “Vlast iz Beograda” ili “Jugokomunistička vlast iz Beograda”. Narod koji je izgubio Istinu, te izraze shvaćao je kao “Srpska vlast”, no to je samo produkt višegodišnjeg manipuliranja našeg poimanja “Prijatelja” i “Neprijatelja” i bezuslovnog prihvaćanja teze o ustaško-četničkom neprijateljstvu.

Cilj novonastalog sukoba na prostoru Jugoslavije je bio da se međusobno pobiju Najbolji Srpski, Hrvatski, Bosanski i drugi sinovi, te da nakon svega iščezne i ono malo istine koja je bila skrivana pod plahtama, na tavanima i u ormarima naših baka udovica.

 



 

Odmah, na samom početku sukoba prijavio sam se dragovoljno u Specijalne Jedinice Mupa RH. Krenuo sam punog srca obraniti od AGRESORA tek rođenu Domovinu.

Tenkovi JNA razbijali su Vukovar, Šibenik, Dubrovnik… ali malo je tko od mojih čuo Franjine riječi…Danas mi one odjekuju svakodnevno…

Franjo Tuđman nam je govorio ovako:
Jugoboljševička, komunistička soldateska. JugoSrpske bande i Beogradska komunistička vlast. Izgovarao je riječi koje su novine predstavlje tako da ih uopće nismo čuli. Ridikulizirajući Tuđmanove govore uspjeli su naše misli odbaciti od tih riječi. Sve su skratili i prenijeli nam: ” Neprijatelj je ČETNIK !!!”
Zahvaljujući onim filmovima što smo ih gledali u osnovnoj školi, zahvaljujući slobodi koja nam je izvrnula povijest i izbrisala grobove naših djedova s lica zemlje, zahvaljujući politici bratstva i jedinstva potpomaganoj od partizanskih sinova i njihovom banditskom djelovanju po školama na nesreću Hrvata i Srba… mi smo postali neprijatelji u glavama.

 



 

Sjećam se mog prvog terena i vatrenog krštenja. Bili smo negdje u Slavoniji, kada sam nonšalantno pitao moje starije suborce: – “Ej, može li mi netko reći tko je veći neprijatelj? Partizan ili Četnik?”

Moji nezaboravni prijatelji kojih se uvijek rado sjetim: Stanić, Brešić, Krstičevići i Tuka, pogledali su me i takoreći u glas odgovorili: – ” PARTIZANI !!!”
Nikada to neću zaboraviti. Nikada.
Već sutra smo krenuli u lov na zaostale ČETNIČKE bande koje su se skrivale po Papuku. Eto. Malo je to smiješno, zar ne?
Najsmješnije ili najtužnije je to što smo po Papuku nailazili na napuštene zemunice u kojima se nalazila JNA vojna oprema i JNA oružje, JNA uniforme i JNA dokumenti, ali nama je nekako draže bilo reći ČETNIČKI, ČETNIČKO, SRPSKO.
Taj termin Četnik, Ustaša koji je zamijenio JNA , KOMUNISTE i PARTIZANE, duboko se ukopao u Hrvatske, Srpske i Bošnjačke glave.
Mi danas uopće ne spominjemo JNA ili Partizane. Pitam se da li je sada malo jasnije kako su nas na najpodliji i najnemoralniji način uspjeli prevariti i nahuškati  jedne na druge. To su učinili davno, još dok smo pohađali osnovnu školu. Eto. Upravo zbog Ustaše, Četnika i Fašiste kao sinonima za NEPRIJATELJA, mi nismo mogli pomaknuti granice u našim glavama i umjesto Četnik ili Ustaša reći istinu…. JNA, ili PARTIZAN ili KOMUNISTA koji iz BEOGRADA raspoređuje vojnu silu po ovim prostorima i djeluje protiv svih nas…. Nadam se da ćete o ovome dobro razmisliti. Tuđman, Milošević, Pavelić, Nedić i Mihajlović nikada nisu govorili o Hrvatskom ili Srpskom ili Ustaškom ili Četničkom neprijateljstvu. Govorili su isključivo o Boljševičkoj, Komunističkoj, o Jugoslavenskoj i Sovjetskoj vlasti koja na ovim prostorima djeluje iz Beograda i Srbije. Djeluje podjednako protiv svih nas. Ta vlast djeluje i danas, ali se u zadnjih 15 godina proširila i na Sarajevo i Zagreb.
Sada vam je jasno zašto su u školi na specifičan način, nasilnički djelovali protiv imaginarnih neprijatelja nazivajući ih Ustašama, Četnicima i Fašistima.
Nije to prvi puta da su nas prevarili, ali vjerujte mi BRAĆO moja Kršćanska i Muslimanska, ovo će sigurno biti posljednji puta da su uspjeli natjerati brata na brata.
Ovo će biti posljednji puta za nas ljude, ili za njih ZVIJERI.
Rat je završio 1995. Mnogi su pali za naše države, a nitko od nas nije pomaknuo svoje granice niti milimetra…. Jedino što je očito, to su naše žrtve. Žrtve na svim stranama podjednako. Dobit je potpuno upitna za svakog čovjeka s glavom na ramenima. U redu, imamo države. Imamo i privid nekakve neovisnosti, no pogledajte malo bolje simbole naše borbe. Pogledajte draga moja Kršćanska i Muslimanska braćo zastave svojih država… Pogledajte zastave i recite mi jesu li to vaše ili naše zastave ili su to zastave onih koji su stvorili, a nisu se borili?
Gdje su grobovi naših djedova iz 2. sv.  rata? Gdje su kosti naših predaka koje leže rame uz rame po jamama, a slova U i Kokarde spojile su hrđa i zemlja?
Gdje su spomenici na milione naših ljudi čistog roda, koji su pali kad se uzdizala Crvena Zvijezda?
Ona i dalje gordo sija u svakom gradu na prostorima bivše Jugoslavije.
Gdje su Hrvatski, Srpski i Bošnjački ponos i čast?

 



 

S rađanjem novog milenijuma, umrle su i otišli naše vođe. Tuđman, Milošević i Izetbegović.

Naši ljudi koji su se borili kao lavovi, završavaju na nekakvom tuđem sudu u inozemstvu, kako bi im se sudilo za nikad počinjene zločine. Niti jedan vjerodostojan dokaz zločina za koje su optuženi nije prezentiran na Haškom tribunalu. Niti jedan vjerodostojan dokaz za tobožnje genocide ili etnička čišćenja ne može se direktno i nepobitno pripisati niti jednom optuženom. Godine u zatvoru su prolazile i prolaze, a naši narodi ne shvaćaju da su tamo velikom većinom nevini ljudi. Nevini Hrvati, nevini Srbi, i nevini Bošnjaci.
Neprijatelju nije bitno dokazati krivicu. Neprijatelju je dovoljno da nekoga osudi i da mediji različito, na najmanje 3 strane predstave osuđene i njihove kazne.
Neprijatelju ne treba više ništa, jer naše su glave otrovane još u osnovnoj školi i umjesto da dokazujemo nevinost, mi olako prihvaćamo optužbe i osude.. Televizija i političari su nam javno rekli: – “Pravda je zadovoljena. Krivci su kažnjeni i sada su u zatvoru.”…. “Mi smo čisti i nemamo se čega bojati, sud će biti pravedan.”… A mi se prisjetimo filmova o nacističkim zločincima na “pravednom”  Nuremberškom tribunalu na kojem su deseci tisuća ljudi osuđeni na vješanja. Sjetite se Nuremberga i kako smo bili uvjereni da je pravda zadovoljena, a zlo je zaustavljeno…
Danas nema Hitlera, Pavelića, Nedića, Mihajlovića. Danas nema fašizma i nacizma, ali pogledajte svijet oko sebe. Kažite si istinu…. Bez Hitlera, Pavelića, Nedića i ostalih koji su branili Europu od Komunizma s Istoka i Kapitalizma sa zapada, svijet se pretvorio u gnjilu jabuku koja sjaji samo slijepima i gluhima pokraj zdravih očiju i ušiju! Ta je jabuka gnjila i smrdi svakom vjerniku, bilo Kršćaninu ili Muslimanu. Mi znamo kakav smo svijet trebali izgraditi… mi znamo da naši nisu uzalud ginuli… mi znamo da će nas istina ujediniti i da je narod kojem pripadamo najvažnije što imamo na svijetu.

Gdje smo pogriješili, što smo propustili, kako smo prevareni, i tko od naše žrtve ima najviše koristi?

Što su nam izostavili reći, i što nam danas još više nego prije pokušavaju skriti? Što nas to tjera na mržnju i međusobni rat koji donosi samo našu smrt, a svi smo još uvijek spremni u njega ući ako zatreba?
Tko je naš zajednički neprijatelj, obmanjivač, lažni dobročinitelj i sudac po potrebi? Reći ću vam.
Tko su današnji političari, tko su naše vođe koje ne volimo? Tko su oni koji se obvezuju novim kreditima za spas naroda? Tko su oni koji vode nacionalne medije, a reklamiraju gnjilu jabuku sa zapada koja sjaji onima bez očiju?
Tko su oni koji djeluju podmuklo na područjima naših država, predstavljajući se i busajući se u prsa svojim domoljubljem i plemenitošću, dok se klanjaju crvenoj zvijezdi, praznim jamama, i šaroliko i osebujno obilježavaju sve moguće prigode slavljenja Narodno oslobodilačke borbe?
Tko su oni koji manjinama podižu prava na način da ubijaju postojanje autohtonog naroda?
Tko su oni koji taj posao obavljaju INTERNACIONALNO, a kuća im je i u Zagrebu, i Beogradu i Sarajevu i šire, a centrala je negdje na trećem mjestu?
Nakon 2. sv. rata i nakon milionskih masovnih ubojstava Srba, Hrvata, Bošnjaka Muslimana, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca započelo je otimanje identiteta.
Lako im je bilo. Imali su svu vlast nad nama, a svaku su sumnju u moguće izbijanje istine jednog dana, kažnjavali smrću, Golim otokom, torturama ili visokim kaznama i prijetnjama obitelji u Jugoslaviji i u inozemstvu.
Lako im je bilo postati Hrvat, Srbin, Bošnjak, Slovenac itd… Njima promjena imena i vjere ne znači ništa. To su ljudi bez časti, a moral je za njih potpuna nepoznanica.
Njihovi sinovi su bili oni koji su se družili i tukli nevine Hrvate, Srbe, Muslimane i ostale bez obzira da li žive u Srbiji ili Hrvatskoj ili drugdje. Oni su uvijek bili spojeni vezama i djelovali su po direktivi od rođenja. Oni su ti koji su se razmilili kao štakori na području cijele Jugoslavije i Europe, pa danas pod krinkom Imena i Prezimena koje su oteli 1945. nesmetano ruše sve što gradimo, ne daju nam da se mirimo i razgovaramo,energično uništavaju  svaki pokušaj izlaska istine u javnost i najvažnije oružje je u njihovim rukama. Televizija, radio, štampa i edukativni sistem… To je tako GLOBALNO.. .Nije samo kod nas takav slučaj. Sve su odradili globalno 1945. uz pomoć Američke i Sovjetske sile.
Ne trebam vam spominjati njihovo ime. Oni nisu narod. Oni su rasa koja je neprepoznatljiva oku ako o njoj ne znaš ništa. Ne samo da ne znaš ništa, već o toj posebnoj rasi čovjek ima mišljenje da su upravo oni ti koji su skoro istrebljeni od 1940. do 1945.
Rasa koja je rasprostranjena po čitavoj planeti i djeluje koordinirano i beskrupulozno protiv cijelog svijeta, predstavljajući se vječnom žrtvom, jedini je krivac za svu prolivenu krv kroz povijest do dana današnjeg.
Ne možete ih prepoznati po imenu ili fizionomiji. Danas su se fizički potpuno asimilirali s nama ljudima. Možete ih prepoznati samo po bezdušnosti i po djelima koja su za nas znanstvena fantastika, a tiču se morala i empatije.

Ta rasa nema duše. Vjernik ih može jasno vidjeti i na čelu im pročitati riječ LAŽOV. Vjernik ne mora biti niti pismen da bi pročitao tu riječ potpuno jasno i nepobitno.
Od vremena, još od Krista – nova lica, scena ista!
Vražje sile se trude da nas ne bude!
Često Jude, pravednima sude!
Bog je s nama!    Bog pomaže!     Allahu Ekber!     Got mit uns!

Robert Tonja
08.11.2016.

Oglasi

One thought on “Naša priča – Najveća Priča

  1. Pozdrav i svaka čast za ovaj tekst jer je sve istina i vidim sebe u toj tvojoj priči jer smo istih godina, ali je problem što našim ljudima teško ulazi u glavu tko je zapravo naš neprijatelj trudim se svim silama to objasnit samo što tek poslije duže vremena neki shvate a neki niti nakon milion dokaza sve to ne razumiju, ali polako i sigurno mislim da ćemo uspjeti u našoj borbi za istinu i pravdu. Lijepi pozdrav.

    Dana 20. stu 2016. 16:12 osoba “ROBERT TONJA” napisala je:

    > Robert Tonja posted: “NAŠA PRIČA- najveća priča Ako u vašim srcima postoji > vjera u Boga, čitajući ovaj tekst, uspjeti ćete u potpunosti shvatiti > svijet koji nas okružuje. Jasno ćete vidjeti neprijatelja, njegova djela, > namjere i načine na koje nas je prevario i naveo na mržn” >

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s